Bleiburg je grad u Austriji. U njegovoj blizini predala se 15. svibnja 1945. glavnina Hrvatskih oružanih snaga, vojske Nezavisne Države Hrvatske (95 000 vojnika i časnika), praćena brojnim civilnim izbjeglicama.
Vojne snage Velike Britanije vratile su iz Bleiburga i Viktringa i izručile Jugoslavenskoj armiji u Ausriji prebjegle vojne i civilne osobe. Najviše je bilo pripadnika vojnih jedinica Nezavisne Države Hrvatske, ustaša i domobrana, a manji dio činili su pripadnici raznih vojski (npr. slovenski belogardisti). Dio zarobljenih Hrvata (brojke nisu točno utvrđene, ali istraživanja V. Žerjavića govore o 50 000) ubijen je odmah, a ostali su kao zarobljenici prolazili "križni put", tj. sprovođeni su pod teškim okolnostima u pojedine dijelove Jugoslavije. Dio zarobljenika ubijen je putem, dio u mjestima internacije. Manji dio preživjelih je bio oslobođen, a dio kažnjavan raznovrsnim kaznama.
Nema sumnje da je na bleiburškom polju partizanska vojska počinila težak ratni zločin što će potvrditi svaki povjesničar, koji je iole malo objektivan, bez obzira na nacionalni ili politički predznak (gore navedeni podaci uzeti su iz Kronologije Ive i Slavka Goldsteina, sveučilišnog profesora i izdavača, hrvatskih Židova, lijevo-liberalne političke orijentacije). Nedopustivo je i jednostavno glupo opravdavati, kao što to rade Mesić i Kajin, taj zločin tvrdnjama da su se među ustaškim vojnicima nalazili i počinitelji mnogih zlodjela u NDH. Većina ustaša, a pogotovo domobrana, bili su Hrvati, dragovoljci ili regrutirani u vojsku i nisu sudjelovali u ratnim zločinima. Manji dio pripadnika vojnih postrojbi NDH, koji su počinili zločine, mogli su biti procesuirani od pobjedničke strane kao što su to napravili Saveznici u Nuernbergu ili Tokiju (drugo je pitanje kakvo bi suđenje u komunističkom režimu bilo, poučeni iskustvom montiranog sudskog postupka protiv Stepinca).
Zanimljivo je kako ti isti političari, predvođeni Mesićem i Kajinom, ne stavljaju,dakle, znak jednakosti između jasenovačkih i bleiburških žrtava ali zato izjednačavaju hrvatske žrtve velikosrpske agresije s poginulim Srbima koji su stradali kao, američkom vojnom terminologijom rečeno, kolateralne žrtve oslobodilačkih akcija Hrvatske vojske.
Htjeli smo se osvrnuti i na Mesićev i Kajinov opis obilježavanja bleiburške tragedije kao ustaški dernek, no, shvatili smo da je takav izričaj posljedica nedostatka kućnog odgoja, opće kulture i znanja.
| Komentari |
|
