Nevjerojatno zvuči vijest da je ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za mir američki predsjednik Barack H. Obama, koji tu dužnost obavlja od siječnja ove godine. Norveški odbor za dodjelu Nobelove nagrade dodjelio je ovu nagradu Obami zbog poziva na smanjenje zaliha nuklearnog naoružanja i rada za mir u svijetu. Prema tom objašnjenju svaka bi mis svijeta ili univerzuma trebala dobiti Nobelovu nagradu za mir, jer se zalažu za mir u svijetu i borbi protiv nuklearnog oružja. Nobelova nagrada, iz bilo kojeg područja, zamišljena je kao nagrada za višegodišnji rad i djelovanje s konkretnim rezultatima.
Po čemu se Obama može mjeriti s dobitnicima Nobelove nagrade za mir kao što su Gorbačov (1990. za vodeću ulogu u mirotvornom procesu koji danas obilježava važne dijelove međunarodne zajednice kao posljedica demokratizacije SSSR-a), Nelson Mandela (1993. za trud da se mirno ukine aperthaid i za novu demokratsku Južnoafričku Republiku nakon višegodišnje robije i mukotrpne borbe), Majka Terezija (1979. za podizanje svijesti o siromaštvu u svijetu, poglavito u Indiji, nakon što je gotovo cijeli svoj život provela s najsiromašnijima među siromašnima pomažući im u borbi protiv neimaštine i bolesti), Lech Walesa (1983. osnivač sindikata Solidarnost i borac za ljudska prava i demokratizaciju Poljske i Istočne Europe pod komunističkom vlašću)?
Obama je do prije dvije godine bio potpuni anonimac u svjetskim razmjerima, koji se borio za svoje mjesto pod političkim suncem. Poznata i utjecajna osoba postao je tek stupivši na dužnost američkog predsjednika. U proteklih deset mjeseci njegove administracije i vlasti nije došlo do smanjenja opasnosti od nuklearnog oružja, već upravo suprotno, nuklearne sile postati će ili to već jesu Iran i Sjeverna Koreja. Obama nije uspio donijeti mir u dijelove svijeta gdje se nalazi američka vojska, nego upravo suprotno, Irak namjerava napustiti i prepustiti totalnom kaosu i građanskom ratu, a u Afganistan šalje sve više vojnika čijim dolaskom raste i broj civilnih žrtava (ili, kako ih Amerikanci vole zvati, kolateralne žrtve).
Ako idemo tom analogijom onda bi i Franjo Tuđman trebao dobiti Nobelovu nagradu za mir, jer je upravo pobjedama Hrvatske vojske na području Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine slomljena velikosrpska agresija, spašen Bihać od sudbine kakva je pogodila Srebrenicu, uspostavljen mir, omogućen Dayton i spašena Bosna i Hercegovina.
Zašto Nobelovu nagradu za mir nije dobio biskup Franjo Komarica 2004. godine, koji je ostao s hrvatskim narodom u BiH u vremenu najžešćih progona (posebno s banjalučkog područja) zagovarajući miran suživot? Odgovor se vjerojatno krije u samome pitanju.
Nobelova nagrada, a posebno za mir, vrlo se često dodjeljuje na temelju političkih interesa i pritisaka. Možda sad lakše možemo razumijeti one kandidate koji su odbili primiti Nobelovu nagradu (Boris Pasternak 1958. i Jean-Paul Sartre 1964.). Kao i većina velikih i plemenitih ideja i Nobelova je, zbog utjecaja svjetskih moćnika, izgubila svoju bit.
| Komentari |
|
