U Hrvatskoj se unatrag devet godina uopće ne obilježavaju, a kamoli slave, nacionalni blagdani. Mnogi krivnju vide u, kako tvrde, čestim promjenama datuma blagdana, što ne odgovara istini jer su se od 1991. godine datumi samo jednom mijenjali i to 2001. godine. Dakle, prošlo je dovoljno vremena za prilagodbu. Od 2000. godine svi nacionalni blagdani, ili barem oni koji obilježavaju stvaranje hrvatske države, minorizirani su i banalizirani od strane državnog vrha. Neshvatljivo je kako predsjednik države na državne blagdane ne posjećuje grob prvog hrvatskog predsjednika ili pak u potpunosti zapušta Oltar domovine jer osobni (neutemeljen) animozitet i egoizam pretpostavlja općim i nacionalnim interesima. O neznanju hrvatskih političara i predsjedničkih kandidata o datumima i događajima u hrvatskoj povijesti deplasirano je i govoriti. Jasno da je teško za očekivati da hrvatska javnost ima drugačiji odnos pa jednostavno kopiraju ponašanje hrvatskih političara.
Kako tzv. velike nacije, poput Francuza, Amerikanaca, Rusa ili Kineza, slave svoje nacionalne blagdane je svima poznato. No, i tzv. male nacije, poput Austrijanaca, slave vrlo pompozno datume koji su važni za državu i naciju.
Tako su Austrijanci 26. listopada proslavili Dan državnosti (1955. donešen Zakon o neutralnosti) vojnom paradom na kojoj je bio prisutan cijeli državni vrh i gotovo 800 000 Austrijanaca. Bečki su muzeji bili cijeli dan otvoreni za posjetitelje i to besplatno. Parlament je također za građane otvorio svoja vrata. Organizirano je bilo i druženje građana s predsjednikom Fischerom.
Nacionalni i državni blagdani dio su nacionalnog identiteta bez kojeg je nemoguće definirati nacionalne interese koji su, pak, temelj gospodarskog, društvenog i političkog razvoja. Ovo je, zapravo, gordijski čvor kojeg hrvatski političari ne žele riješiti jer bi nacionalne interese morali pretpostaviti osobnim interesima što jednostavno nije dio njihovog mentalnog sklopa.
| Komentari |
|
|
|||||||||||
|
|||||||||||
|
|||||||||||
