Zaredali se prosvjedi (konačno) i u Hrvatskoj. Na ulicama je sve više ljudi iz različitih društvenih slojeva i grupacija. Marširaju ulicama i ljevičari i desničari, seljaci i građani, umirovljenici i (ne)zaposleni, mladi i stari, studenti i pokoji intelektualac. Ovi potonji su se opet pokazali kao nesposobne kukavice koje ne znaju voditi narod u teškim situacijama. Skrivaju se iza svojih titula u udobnim foteljama i, manje-više, pričaju općenito o nečemu. Ništa konkretno. Najbolji primjer jest rektor Zagrebačkog sveučilišta Aleksa Bjeliš, koji je na izravno novinarsko pitanje vezano uz Domovinski rat odgovorio da on ne može javno iznijeti svoj stav o tome jer je on, eto, rektor Sveučilišta. Toliko o našoj inteligenciji. Eh, da. Tu su i branitelji, kojih malo ima, malo nema. Kao i pokoji političar, koji na prosvjedima postaje građanin. Naravno, sindikalnih vođa nema. Ipak je plaćica od desetak tisuća kuna prioritet.
No, postavlja se pitanje koji je cilj prosvjeda odnosno prosvjednika? Ajme, reći će netko, pa to je barem kristalno jasno: srušiti HDZ-ovu Vladu! Odlično! A što nakon toga? Anarhija? Radnička borba? Jasno da ne. Nakon pada Vlade slijede prijevremeni izbori. Jako lijepo. A tko će doći na vlast?
E, sada dolazimo do problema. Tko će doći na vlast? Problem svih prosvjeda jest što ne postoji jasna politička artikulacija i konkretna politička snaga koja bi preuzela zemlju u krizi. Pa ne vjerujete zaista da će Kukuriku koalicija izvući zemlju iz krize? Ili pak nanovo uskrsli ''pravaš'' Đapić? Ili HSS-ovac mutnog pogleda Friščić? Ili laburist Lesar i IDS-ovac Kajin, koji se niti ne usuđuju nametnuti kao vođe nego izjavljuju nebuloze poput 'došao sam na prosvjed kao građanin, a ne kao političar'. A da o kukavici Milanoviću, izgubljenoj Vesni Pusić i Šukerovoj kopiji Radimiru Čačiću i ne govorimo.
Jedino rješenje koje daje nadu
Dakle, jedino rješenje koje će nam dati kakvu-takvu nadu za 'bolje sutra' jest da mladi (novi) ljudi unutar stranke preuzmu stvari u svoje ruke i zahvale na radu dosadašnjim moralno istrošenim i prošlošću opterećenim vodstvima. Ljudi koji će krenuti od 1991., a ne 1941.-45. i kojima će Hrvatska biti na prvom mjestu umjesto EU ili regije.
Ali tako dugo dok mladež, bilo koje stranke, oduševljeno plješće i pozdravlja postojeće stranačke lidere dajući im punu podršku bez trunke kritičnosti, u Hrvatskoj ne može i neće biti bolje.
| Komentari |
|
