Riječ kriza je u hrvatski jezika ušla iz njemačkog (Krise), a Nijemci su je preuzeli iz latinskog (crisis) čiji su korijeni u grčkoj riječi krisis što znači razlučiti i/ili odlučiti. Dakle, u stanju krize društva ili naroda politički (i drugi) lideri moraju znati razlučiti tj. jasno uočiti razliku što je pravo, a što krivo i na temelju toga donijeti odluku.
Kriza jest težak, sveobuhvatan poremećaj u društvenom, političkom, ekonomskom životu iz kojeg je u pravilu izlazak vrlo težak i obično dugotrajan. Mjere koje provodi hrvatska Vlada (smanjenje plaća, povećanje PDV-a, ukidanje ugovorom određenih i zajamčenih radničkih prava, šminkerska borba protiv korupcije) jesu kratkoročne s trenutnim učinkom koji su vrlo pogubni za dugoročni plan razvoja i izlaska iz krize.
Državne investicije, tipa gradnje Pelješkog mosta, jesu pretpotopne mjere koje su bile efikasne u društvima s potpunom drugačijom obrazovnom i radnom strukturom ali društveno-ekonomskim odnosima (kao primjer možemo uzeti velike državne investicije u SAD-u tridesetih godina 20. stoljeća). Gradnja navedenog mosta jest potrebna i korisna ali ne u razdoblju krize ili kao dio strategije izlaska iz krize nego u periodu ekonomskog uzleta, rasta i društvenog blagostanja kao izraz moći i razvijenosti društva i države. Ovu tvrdnju potkrepljujemo primjerom izgradnje dvorana za SP u rukometu u koje je država uložila milijarde kuna, a danas zjape prazne i predstavljaju ogroman problem zbog troškova hladnog pogona.
Jedini zdrav i ispravan te na duže staze prihvatljiv izlazak iz krize koji će osigurati dugotrajan razvoj i napredak jest inteligentna štednja i investicija. Nasuprot nakaradne Vladine štednje, strogom i racionalnom kontrolom mogu se začepiti rupe u državnom proračunu iz kojeg cure stotine milijuna kuna. Svjedoci smo brojnih financijskih afera što je samo vrh sante leda pa možemo slobodno pretpostaviti da se radi o milijardama kuna. Inteligentna štednja uključila bi i obustavu izgradnje Pelješkog mosta i na taj način uštedjelo bi se još oko 5 milijardi kuna.
Dakle, samo na ovih nekoliko primjera uštedjelo bi se između 10 i 20 milijardi kuna. Sad slijede investicije u projekte koji donose kvalitetne rezultate i perspektivu za razvoj i toliko žuđeno blagostanje: tehnološki parkovi i centri, škole, fakulteti, znanstvene ustanove, obnovljivi izvori energije, eko proizvodnja. Navedene investicije otvorile bi nova radna mjesta i lansirale Hrvatsku u svijet tehnološki i tehnički visokorazvijenih zemalja. Tako promatrana kriza postaje prilika za razvoj.
To ne mogu učiniti niti Jadranka Kosor, a niti Zoran Milanović jer naprosto nemaju hrabrosti i političku inteligenciju jer su im puno važniji partikularni interesi od nacionalnih (a da ne govorimo o komunističkom mentalnom sklopu koji vlada u obje stranke).
Vrijeme je za nove ljude.
| Komentari |
|
