Ovih dana je predsjednik na odlasku Mesić potvrdio ono što mali broj Hrvata zna: Mesić je prevrtljivac koji gleda jedino svoje interese, a do nacionalnih interesa mu je stalo onoliko koliko je prosječan Hrvat zabrinut za budućnost, recimo, Nepala. Zadnji događaji potvrđuju ovu tezu. No, krenimo redom kako bismo pokazali i dokazali da Mesić nije (bio) dobar predsjednik.
Već smo pisali o tome kako je Mesić početkom 90-tih pozitivno i afirmativno govorio o NDH-a i ustaškoj prošlosti, naglasivši kako se Hrvati nemaju kome ili čemu klanjati u Jasenovcu. 1994. godine je od bliskog Tuđmanovog suradnika i visokopozicioniranog dužnosnika u HDZ-u postao stranački disident i vatreni Tuđmanov protivnik i to zbog, upamtite ovo, uplitanja Hrvatske u ratnu situaciju u Bosni i Hercegovini. Osniva stranku s udbašem Manolićem koja je propala, da bi 1995. sudjelovao na 2. saboru HSP-a, tj. frakcije HSP-a odane Dobroslavu Paragi, na Zagrebačkom velesajmu. Mesić je 1997. zajedno s većim dijelom svoje stranke prešao u Hrvatsku narodnu stranku (HNS) gdje je postao izvršni potpredsjednik stranke. Dakle, ulazi u stranku u kojoj Vesna Pusić svaljuje dio krivnje za Domovinski rat i na Hrvatsku koju također optužuje za agresiju na Bosnu i Hercegovinu (što opet puno govori o njoj samoj jer je pristala na suradnju s čovjekom čiji je pogled dobar dio 90-tih završavao na Drini).
2000. godine pobjeđuje na predsjedničkim izborima i postaje veliki antifašist. Sve glasnije govori o navodnim ratnim zločinima koje su počinili hrvatski vojnici, a sve tiše o srpskim zločinima. Surađuje sa sudom u Haagu kao svjedok haškog tužiteljstva. Odlazi u Beograd i smatra da je temelj dobrosusjedskih odnosa isprika za svako zlo koje su Hrvati počinili Srbima (da li su se Rusi ispričali Nijemcima za zločine počinjene na kraju Drugog svjetskog rata?). Nastavlja u istom stilu pa Tuđmana uvijek spominje u negativnom kontekstu, a Tita u pozitivnom. Poziva izbjegle Srbe na povratak bez provjere tko je sudjelovao u agresiji na Hrvatsku, a tko nije. Svojim ponašanje doprinio je hrvatskoj stvarnosti u kojoj se nacionalni blagdani ne obilježavaju na primjeren način, a branitelji spominju u kontekstu zločina i PTSP-a.
Što se gospodarstva tiče, hrvatski gospodarstvenici poluglasno (jer ipak su Mesiću prijatelji Manolić i Boljkovac) potvrđuju da na na međunarodnom planu predsjednik nije učinio mnogo (ne želimo reći ama baš ništa). Sjetite se posjete kineskog predsjednika Hrvatskoj koja je, na žalost, ostala na razini posjete bez konkretnih poslovnih ugovora i sporazuma.
I sad taj isti Mesić, na samome kraju svojega drugoga predsjedničkoga mandata, govori o međunarodnoj afirmaciji hrvatskog gospodarstva i prijeti srpskom entitetu da će u slučaju raspisivanja referenduma poslati vojsku na Republiku Srpsku u Bosni i Hercegovini. Daleko od toga da nije u pravu (iako je problem Republike Srpske trebalo riješiti 1995. kada su naše snage bile nadomak Banja Luke) ali je krajnje licemjerno da to izjavljuje Mesić koji, dakle, na gospodarskom planu nije ništa napravio, a u vanjskoj politici bi napravio upravo ono što zamjera Tuđmanu.
No, to nas ne treba čuditi. Kao što je promijenio retoriku 1994., 1997, 2000. tako će je promijeniti i 2010. godine.
I na kraju, pozdrav predsjedniku Mesiću kojemu želimo zdravlja i sreće u mirovini uz pjesmu i glazbeni spot koji najbolje pokazuje u čemu je Mesić jedino bio i ostao dobar.
| Komentari |
|
