5. veljače 2010. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa objavljuje Nastavne planove i programe jezika nacionalnih manjina za osnovne i srednje škole s nastavom na jeziku i pismu nacionalnih manjina (model A) u Republici Hrvatskoj. Nastavni programi na snagu će stupiti objavom u Narodnim novinama.
Riječ je o mađarskoj, talijanksoj, češkoj i srpskoj nacionalnoj manjini. Tako će, primjerice, djeca srpske nacionalnosti u srpskim školama u Hrvatskoj srpski jezik učiti 4 sata tjedno ili 140 sati godišnje. Tjedna satnica srpskog jezika od 5. do 8. razreda je ista kao i hrvatskog jezika u školama s nastavom na srpskom jeziku.
Usporedbe radi, hrvatski se jezika u srednjim strukovnim školama u Hrvatskoj (koje pohađa 70% učenika srednjih škola) uči 3 sata tjedno, a za ostvarenje kurikuluma hrvatske nastave u inozemstvu predviđa se 2 sata tjedno hrvatskog jezika, što iznosi 70 sati godišnje. Dok europske države, primjerice Francuska i Poljska, imaju zakone o zaštiti francuskog odnosno poljskog jezika, u Hrvatskoj postoji eklatantna nebriga za hrvatski jezik i to unatoč negativnom povijesnom iskustvu (mađarizacija i germanizacija tijekom habsburške vladavine i mađarske okupacije, talijanizacija tijekom mletačke vladavine i talijanske okupacije te srbizacija u obje Jugoslavije).
I kad je hrvatski jezik tek 2008. godine postao međunarodno priznat, odvajanjem hrvatskog i srpskog jezika odlukom američke Kongresne knjižnice kao međunarodnog tijela za normizaciju i uvođenjem međunarodne oznake hrv umjesto dotadašnje scr i scc (srpskohrvatski), u medijima u Hrvatskoj pojavila se ideja da Hrvati i Srbi u Bruxellesu koriste hrvatskosrpski ili srpskohrvatski jezik i to radi uštede.
Ako tome dodamo da većina romske djece u Hrvatskoj hrvatski jezik počinje učiti tek u prvom razredu osnovne škole, i to uz pomoć Roma suradnika u nastavi koji također ne vladaju hrvatskim jezikom u toj mjeri da bi mogli raditi u nastavi (većina romskih pomagača završila je srednje strukovne škole u kojima se ne može steći znanje potrebno za rad s djecom u školama), postavlja se pitanje kome je takav odnos prema hrvatskom jeziku u interesu?
Zakon o državljanstvu također ne predviđa provjeru znanja hrvatskog jezika i hrvatske povijesti kao jedan od uvjeta za dobivanje hrvatskog državljanstva. U Njemačkoj ili SAD-u dio postupka dobivanja državljanstva jest i provjera znanja iz nacionalne povijesti i jezika.
Jezik jest bitna sastavnica nacionalnog identiteta i nebrigom o jeziku potkopavaju se temelji nacionalnog bića.
| Komentari |
|
