Priča jednog hrvatskog izaslanika iz druge polovice 19. stoljeća o tome kako su Hrvati na pregovorima o nagodbi odustali od financijske samostalnosti Hrvatske:"...kad nam Lonyay (mađarski premijer) dokaza, da bi naša dužnost na zajedničke troškove bila mnogo veća, nego što smo isprva mislili, pa onda za našu autonomiju ne bi gotovo ništa preostalo...kad su nam razložili naše siromašno stanje da se naš Koloman Bedeković (hrvatski političar iz Unionističke stranke sklone Mađarima te hrvatski ban od 1871. do 1872., vodio pregovore s Mađarima) sasvim preplašio i od same pomisli, da bi mi poreze u naše ruke dobili, da mi ne bi mogli izaći na kraj; zato da je po nas daleko bolje osigurati si sigurnu svotu od zajedničke uprave i blagajne za naše autonomne potrebe...kad sam vidio da svi drugi pristaju, pa sam pomislio: kud svi Turci, tud i ćelavi Mujo."
Ovo je dio priče o sklapanju Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine kojom je Hrvatska (p)ostala financijski ovisna i teritorijalno rascjepkana. Ako su antički Grci bili u pravu tvrdivši da se povijest ponavlja, a stari Rimljani da je povijest učiteljica života onda nam ovaj primjer iz hrvatske povijesti (nažalost, nije jedini) objašnjava kukavičluk, nesposbnost i nesamostalnost današnjih političara u Hrvatskoj. Zaključak se sam od sebe nameće: današnji političari samo nastavljaju poltronsku politiku svojih prethodnika.
U navedenom primjeru kristalno jasno možete prepoznati, recimo, J. Kosor, Šukera, Mesića, Josipovića kao i dobar dio saborskih zastupnika. Kao što je prije 142 godine Bedeković vidio spas Hrvatske u zajednici s Ugarskom odričući se financijske samostalnosti, tako i danas politička elita budućnost i spas za Hrvatsku vidi jedino i isključivo u EU, i to pod svaku cijenu. Znamo da su se naši preci gadno prevarili prije 142 godine.
Poučeni povijesnim iskustvom, znamo da smo uspijevali samo i jedino onda kada smo radili na ostvarenju nacionalnih interesa bez obzira na međunarodne okolnosti. I u tome smo uspijevali.
| Komentari |
|
