Glavni argument koji Čačić izdvaja kada govori o prednostima ulaska Hrvatske u Uniju jest, kako je rekao za medije, "zdrava pamet".
"Ako imate organizaciju za koju se svi bore da uđu u nju, čine sve da bi ušli u to društvo, a nitko nikada nije iz njega izašao, a što se jednostavno napravi donošenjem odluke, onda ne treba biti veliki politički genije da se zaključi zašto se svi bore da uđu u EU", kazao nam je Čačić, dodajući: "Od njih nema boljih svjedoka". I opet nam 'hrvatski' političar laže.
Kao prvo, naprosto nije istina da se svi bore za ulazak u EU. Norveška, Švicarska i Island nisu članice Unije, a Velikoj Britaniji ne pada na pamet monetarna integracija i preuzimanje eura (za Britance je funta isto što i kraljevska obitelj – simbol moći svjetske velesile iako kao takva polako, ali sigurno, kopni). Za članstvo se, zapravo, bore dreckstati: nesposobne države zbog kojih su stare (i pokoja nova) i uređene članice sve skeptičnije prema svojem članstvu u Uniji.
Kao drugo, izlazak iz neke državne zajednice zahtjeva raspisivanje referenduma. Čak je i Hrvatska raspisala referendum o samostalnosti 1991., a nije, kao što Čačić kaže, jednostavno donijela odluku o izlasku iz jugoslavenske državne zajednice. Do sada niti jedna članica EU nije raspisala referendum o izlasku iz Unije. Zašto? Sudeći prema javnim mnijenjima članica EU i pojedinim političkim procesima (primjerice, odbijanje Ustava EU) ali i istupima državnika, poput češkog predsjednika koji dandanas ne dopušta isticanje zastave Europske Unije na zgradi predsjednika države, referendumi o izlasku iz EU-a bili bi, vrlo vjerojatno, poražavajući za eurofile i političke elite. To, naravno, političke elite i interesne skupine ne mogu dopustiti.
Kao treće, referendumi o pristupanju EU, koje su provele sadašnje članice zajednice, bili su uspješni iz vrlo jednostavnog razloga: medijske i političke kampanje ZA članstvo bile su 'totalitarne' (euroskeptike se uvijek i svugdje proglašava nazadnjacima i glupanima koji, eto, ne vide i ne razumiju prednosti članstva i nemaju, kao što bi rekao Čačić, zdravu pamet) i svakodnevno bombardiranje građana pozitivnim informacijama o EU rezultiralo je bijednom i tijesnom natpolovičnom većinom ZA članstvo. Nakon ulaska slijedilo je triježnjenje i razočaranje. No, prekasno jer tada na scenu stupaju interesne skupine (krupni kapital, recimo), a narod više nitko ništa ne pita.
Zašto 'hrvatski' političari tako žestoko navijaju za EU? Pa, odgovor je vrlo jednostavan: mirišu im fotelje u Bruxellesu i treba im dežurni krivac za naše nevolje (kroz povijest su tu ulogu imali Budimpešta, Beč i Beograd) ali i utočište od hrvatske stvarnosti koju su svojom nesposobnošću sami stvorili.
Nažalost, i takva, jalova i diletantska, Čačićeva argumentacija za članstvo biti će dovoljna da Hrvati, opet kao guske u magli, i četvrti put ulete u državnu zajednicu s drugim narodima. I, naravno, četvrti put se razočaraju.
| Komentari |
|
