Jeste li ikad čuli za Roberta Šilića Roru? Navjerojatnije niste. I to ne svojom krivicom nego krivicom aktualne vlasti (ali i bivših) koja namjerno šuti o junacima Domovinskog rata jer se ti ljudi ne uklapaju u HDZ-ovu i Josipovićevu politiku regionalne suradnje i zbližavanja sa Srbijom.
Koliko je hrvatska prošlost aktualna i ponavljajuća na štetu hrvatskog naroda pokazuje i pjesma Antuna Gustava Matoša Epitaf bez trofeja koju je 1911. posvetio Eugenu Kvaterniku (pravašu i vođi Rakovičke bune 1871., ubijen kada je izdajom upao u namještenu zasjedu).
Kao da Matoš, snagom proroka, govori o Purdi, Gotovini, Kraljeviću, Mariću i mnogim hrvatskim braniteljima koji dijele sudbinu Eugena Kvaternika.
Epitaf bez trofeja
Tu leži Div,
Naš stid i sram,
Što bješe kriv,
Jer bješe Sâm.
Taj sokô siv,
Svog doma plam,
I sad je živ
I Vođa nam.
U jarku trune, poput crkle strvi —
On, što nekim bješe Eugen Prvi,
Kraljevina i Sloboda naša.
A kraj njega cvili ljuta rana,
Buntovnička, zla, neoplakana,
Na surci Bacha, đaka Grabancijaša.
Hrvatski vitez i junak Robert Šilić Rora
| Komentari |
|
