Još u 18.stoljeću francuski su prosvjetitelji shvatili da je jedino obrazovanje temelj razvoja društva i države. U 20. stoljeću su, zahvaljujući obrazovanju, Njemačka i Japan postale jedne od najrazvijenijih zemalja svijeta. Japan, čijem tehnološkom napretku se svi divimo, i danas svoj razvoj temelji na znanju i obrazovanju, a u obrazovnom sustavu postoji nevjerojatno žestoka konkurencija (posljedica jest porast broja suicida među učenicima i studentima ali to je cijena napretka). Unatoč ogromnom psihološkom pritisku na učenike i studente, nikome u Japanu ne pada napamet ublažavati kriterije ispitivanja, smanjivati razinu znanja ili količinu gradiva jer znaju da bi time izgubili na kvaliteti obrazovnog, a u konačnici i gospodarskog sustava.
No, u Hrvatskoj je, naravno, situacija upravo dijametralno suprotna. Već godinama stručni i nestručni krugovi raspravljaju o tome kako su hrvatski učenici preopterećeni gradivom i brojem predmeta, a posljedica toga jest nezainteresiranost za školu i sve slabije znanje. I baš svi, kada govore o reformi školstva, spominju potrebu za smanjenjem broja predmeta u školama, reduciranjem gradiva i ograničiti broj ispitivanja te sniziti kriterije ocjenjivanja, a sve u cilju rasterećenja učenika i podizanja kvalitete školstva. Da li navedene tvrdnje odgovaraju istini?
Ako krenemo od činjenice da hrvatski znanstvenici, studenti i učenici, koji su potekli iz tog "preopterećenog školstva", postižu zapažene i značajne rezultate u svijetu tada, u najmanju ruku, možemo posumnjati u gore navedene razloge sve lošijeg uspjeha hrvatskih učenika. Koji su pravi razlozi?
Prvo, upravo to famozno smanjivanje kriterija ocjenjivanja i količine gradiva dovelo je do toga da su rezultati probne državne mature upravo katastrofalni jer kada za ocjenu dovoljan treba točno riješiti između 10 i 30 posto testa (ovisi o kojem se predmetu radi) tada ne možete očekivati da će učenici uložiti veliki napor u učenje.
Drugo, već gotovo 20 godina imamo hiperinflaciju odlikaša u osnovnim školama. Kako to da nikome nije čudno da 60 posto učenika osnovnu školu završi s odličnim uspjehom, a u kasnijem školovanju ti odlikaši jednostavno nestanu? Ocjene u osnovnim školama su nerealne jer su poklonjene i "nategnute" po kojekakvim kriterijima i linijama.
Treće, poplava privatnih škola i fakulteta također je utjecala na kvalitetu obrazovanja ali u negativnom smislu. Teško je za očekivati da privatne škole koje žive od nemalih mjesečnih ili godišnjih školarina imaju visoke i stroge kriterije ocjenjivanja i ispitivanja (klasičan primjer jest pritisak roditelja koji tvrdi da on plaća školarinu kako bi dijete prošlo razred s visokom ocjenom pa se, shodno tome, profesori prilagođavaju sposobnostima djece). Državne škole, izložene zakonim tržišta i konkurenciji, također svoje kriterije prilagođavaju učenicima kako bi zadržali broj učenika zbog svog opstanka i zadržavanja postojećih radnih mjesta.
Četvrto, u društvu u kojem je školstvo zadnja rupa na sviralu (kresanje proračuna za obrazovanje, male plaće, sve lošiji učiteljski kadar, loš društveni status prosvjetnih djelatnika itd.) očekivati od tog istog obrazovnog sustava da producira izvrsne rezultate jest iluzorno. Kada se u nekom društvu, kao što je hrvatsko, tako otvoreno ne cijeni znanje i obrazovanje (a to smo mogli vidjeti u kvizu u kojem su sudjelovali predsjednički kandidati koji ništa nisu znali ili pak su varali uz pomoć šalabahtera) tada ne možemo očekivati od mladih ljudi da puni elana uče i stječu nova znanja.
Peto, mladi ljudi nemaju uzora u društveno-humanističkim, političkim ili znanstvenim krugovima, koji bi im dali motivaciju za učenje. Uzor su im ljudi koji do slave i bogatstva dolaze skandalima i političkim vezama (jedan od mnogobrojnih primjera je Luka Rajić koji je kao vozač kamiona preuzeo Dukat i stekao milijarde kuna, dok profesor sa završenim fakultetom ima plaću od cca. 5 000 kuna).
No, sve zapravo započinje od ovih ljudi na videu, koje možete još jedanput pogledati i dobro razmisliti tko vodi ovaj narod i državu.
| Komentari |
|
