Došao nam je Predsjednik, blijed u licu ali živ, sjeo uz Manolića, koji se nimalo nije uzrujavao kao da se ništa nije dogodilo! (nakon raketiranja Banskih dvora 07.10.1991.)
Da, Manolić je sjedio smireno hladan a Predsjednik vidno uzrujan, očito ljut, oštro nas je promatrao i rekao: 'Gospodo, svi koji smo tu upisani smo za strijeljanje'!....
Čvrsto sam uvjeren da smo imali sreću, jer sjedili smo s Manolićem. Kada bi ubili Tuđmana, Manolić bi preuzeo stranačku vlast i državno vodstvo. Imali bismo državicu od Virovitice do Karlobaga.
Ovo sam mogao govoriti ali ne i objaviti jer sve su novine bile u Manolićevoj vlasti i strogo su pazili što se piše»!
Ovo je ukratko preneseno iz članka kojeg je Matija Pokrivka objavio u listu 'Zora', kao sliko-putopis naslova 'Od barake do Sabornice', 24.kolovoza 1995.g.!
Politikom se počeo baviti 1937. (sa sedamnaest godina) godine. Već slijedeće godine postaje omladinskim i sindikalnim rukovoditeljem. Za vrijeme Drugog svjetskog rata (1941. - 1945.) postaje organizacijski sekretar PK SKOJ-a za Hrvatsku. Po ustroju OZN-e (krat.srp. Odelenje za zaštitu naroda; komunistička policija u Jugoslaviji nakon završetka 2. svjetskog rata, kasnije Udba) 1944.godine upućen je kao glavni zapovjednik u akciju oslobođenja Bjelovara i okolice. 1946. godine Manolić odlazi u Zagreb za načelnika odjela za izvršenje kaznenih sankcija u tadašnjem Sekretarijatu za unutrašnje poslove (između ostalog provodi utamničenje nadbiskupa Alojza Stepinca). 1948. postaje načelnik u Sekretarijatu unutrašnjih poslova NR Hrvatske. U međuvremenu, 1960. diplomira na Pravnom fakultetu u Zagrebu. 1960. godine postaje šef SUP-a (Sekretarijata unutarnjih poslova ) u SFRJ.
1965. godine izabran je u Sabor SR Hrvatske i obnaša funkcije predsjednika organizaciono-političkog odbora, predsjednika zakonodavno-pravne komisije, te člana je Ustavne komisije. 1969. godine izabran je po drugi put u Sabor SR Hrvatske.
I takav se čovjek, koji je i Mesićev politički partner i prijatelj, još uvijek pojavljuje u javnom životu i utječe na javno mnijenje. Ovotjedna HTV-ova emisija Otvoreno na temu pada Belinskog zida zorno je pokazala zašto se Hrvatska koprca u partizanskoj ili ustaškoj prošlosti i sve više zaostaje u razvoju. Ako spomenemo još i Goldsteina, koji je javno ustvrdio da krajem 80-tih godina 20.stoljeća nije bio siguran želi li Hrvatsku ili demokraciju, kao da ta dva cilja nisu spojiva, i mladog filozofa, novinara Večernjeg lista, koji ima neoliberalna politička stajališta temeljena na fragmentarnom povijesnom znanju (pa uspoređuje neusporedivo – Berlinski zid i granicu SAD-a i Meksika) i lošoj kontekstualizaciji izvanredno dobro citiranih slovenskih i francuskih sociologa i filozofa, postaje potpuno jasno da je za razvoj Hrvatske potrebno napraviti ključni korak – presjeći pupčanu vrpcu kojom je hrvatsko društvo još uvijek spojeno s ostacima kadrova Komunističke partije, najviše raspršenih u HDZ-u i SDP-u, čiji mentalni sklop prihvaćaju mladi ljudi.
Za taj korak nije potrebno izmišljati toplu vodu – treba se ugledati na europske zemlje koje su lustracijom takav kadar strpale u ropotarnicu povijesti.
| Komentari |
|
