“Princip bi trebao biti isti. Zločin je zločin. Ratni zločin hrvatskih snaga u Hrvatskoj ima jednaku, ako ne i veću težinu od istog takvog zločina u BiH. Josipović se ispričao zbog dvadeset srpskih žrtava u Sijekovcima. Zašto ne bi i zbog deset u Varivodama? Za Ahmiće su krivci odgovarali. Za Varivode ne. Kao ni svi krivci za Pakračku Poljanu. To bi bilo pravedno. U nekim slučajevima čak i pravno utemeljeno. Mesić to nikad nije učinio. Hoće li učiniti Josipović? Izraziti žaljenje zbog hrvatskih zločina: počinjenih po nalogu države, uz znanje države, uz njezino odobravanje ili zaštitu. Protiv vlastitih građana i na njihovu sramotu. Sramotu koju još uvijek nismo isprali. Kao što ispiremo sramotu u Bosni i Hercegovini. Sada se on nalazi na čelu države koja još nije raščistila sa svojim zločinima i zločincima.” piše Tomislav Klauški, komentator Index.hr-a, najposjećenijeg portala u Hrvatskoj (a tvrde i u regiji).
Inače nemamo potrebu komentirati komentatore (posebno ne indexove) i njihove komentare ali u ovom smo slučaju napravili iznimku, I to iz dva razloga. Prvo, ovakve tvrdnje su pravno, povijesno, filozofski, moralno i logički neutemeljene (narod bi rekao da su bedaste). I drugo, postale su dio politike državnog vrha, koja nas, sve očitije, vraća u balkanske asocijacije, pa nam se zanimljiva učinila, slučajna ili namjerna, usklađenost razmišljanja Indexa i državnog vrha.
Klauški je najprije konstatirao, kao i političari, da je zločin zločin, i da bi princip trebao biti isti, nakon čega slijedi jedan ‘ali’, kao i kod političara, koji govori o većoj težini ratnih zločina hrvatskih snaga u BiH. To znači da zločin, ipak, nije zločin, i time Klauški, kao i političari, sam sebi skače u usta.
Komentatorova tvrdnja, koju sve češće kao mantru ponavlja i državni vrh, da hrvatska država još nije raščistila sa svojim zločinima i zločincima, jest besmislena, osim u filozofsko-utopijskom kontekstu. Koje su to države u 20. stoljeću raščistile sa svojim zločinima i zločincima? Samo dvije: Njemačka i Japan. I to ne vlastitom voljom nego voljom pobjedničkih savezničkih snaga, koje su provele denacifikaciju i demilitarizaciju njemačkog odnosno japanskog društva, i sudske procese u Nuernbergu i Tokiju.
Koliko je komentar neutemeljen u realnoj politici (njem. Realpolitik) dokazuje i činjenica da se Italija još uvijek nije, a vjerojatno i nikada neće, obračunati sa svojom fašističkom prošlošću. Upravo suprotno: Duceov grob u malenom selu Varano di Costa, u okrugu Predappio, jest mjesto hodočašća postfašista, u kojem možete bez problem kupiti fašističke suvenire.
Izjava američkog generala LeMaya (zapovjednika bombarderskih snaga B-29, koji su bombardirali Japan 1945. godine): "Da smo izgubili rat, meni bi sudili za ratne zločine.", dovoljno govori o tome kako se perjanice demokratskih država suočavaju s vlastitom (ratnozločinačkom) prošlošću.
A Hrvatska je pobijedila u ratu. I potpuno je jasno zašto mnogi inzistiraju na suočavanju i priznavanju ratnih zločina koje su, eventualno, počinile hrvatske snage. To nisu moralno-etički razlozi nego politički: s narodom koji ima osjećaj (kolektivne) krivnje lako se manipulira. Tu etiketu krivice i genocidnosti nosili smo 45 godina, i jako dobro znamo kakve poteškoće smo zbog toga imali. I opet nam se taj teret vraća, perfidno i suptilno, nevidljivo golom oku većine.
| Komentari |
|
