Da li se sjećate uvjeravanja hrvatskih vlasti na svim razinama kako je članstvo u NATO savezu nužnost i to iz sigurnosnih i ekonomskih razloga? Sigurnosne razloge nam nikada nisu naveli (možda zato jer je to naprosto ne moguće s obzirom da ja neprijatelj NATO saveza odavno propao i nestao, a novi nije definiran – terorizam nećemo spomenuti jer se prijetnja takve vrste ionako ne može pobijediti ili suzbiti klasičnim vojnim savezom) pa su tada gospođe i gospoda iz Vlade i Sabora te predsjednik države navalili na ekonomsku korist koju će Hrvatska imati ulaskom u pakt.
Naime, vlastodršci su tvrdili da će nam ulazak u NATO otvoriti vrata tržišta zemalja članica saveza, posebice vojne opreme, koja su vrlo unosna pa će zato članstvo donijeti izravnu korist hrvatskoj privredi. Da vidimo što se dogodilo u proteklih godinu i pol dana članstva.
Hrvatska je u posljednjih godinu dana izvezla vojne opreme u vrijednosti od 600 milijuna kuna (oko 108 milijuna dolara) i to uglavnom lako naoružanje (najpoznatiji je pištolj HS) i opremu (zaštitne kacige tvrtke Šestan-Busch). Tvrtke koje proizvode vojnu opremu bile su i prije članstva izvozno orijentirane i postizale izvrsne rezultate.
Inače, susjedna Srbija koja nije u NATO-u, izveze na godinu 300 milijuna dolara (oko milijardu i šesto milijuna kuna) vojne opreme. Irak(!) joj je najveći partner, zatim Libija(!), Egipat i Alžir. Srbija tako izvozi od automatskih pušaka, minobacača pa do školskih aviona. Međutim, ovi veliki i unosni ugovori ne bi bili mogući bez zelenog svjetla od Amerike.
Dakle, Srbija koja nije članica NATO-a izvozi skoro tri puta više vojne opreme od Hrvatske, i to uz blagoslov SAD-a, vodeće države saveza u koji Srbija, barem zasad, ne želi ući.
Kao što Srbi izvoze avione zašto mi ne izvozimo ratne brodove i tenkove, tim više što uvjeti proizvodnje postoje? Takav bi izvoz značajnije pokrenuo hrvatsko gospodarstvo. U čemu je problem?
Prema Dugoročnom planu razvoja, oružane snage RH imaju goleme količine viška naoružanja s kojim nitko u vojnom sustavu ne zna što će. Najimpresivniji je višak 192 tenka T-55. Oko 30-ak komada morat će se uništiti, ali pojavio se problem financiranja. Dobar dio zastarjele tenkovske ergele je u neispravnom tehničkom stanju, no mnogi stručnjaci se pitaju zašto se, po uzoru na izraelski projekt Achzarit, tenkovi ne bi 'remodulirali' u teško oklopno vozilo pješaštva.
Proizvođač tenkova i transportera Đuro Đaković je neko vrijeme neslužbeno Ministarstvu obrane nudio gotovo identičnu koncepciju koja bi hrvatskim T-55-icama dala novi život, a hrvatskom pješaštvu - najviši mogući stupanj zaštite.
Iz nekog razloga, MORH je bio potpuno nezainteresiran. Zašto? Možda odgovor leži u činjenici da Srbija (konkretno srbijanski ministar Šutanovac )u ovom poslu obnove i modifikacije tenkova vidi mogućnost obnove suradnje proizvođača vojnog naoružanja iz te zemlje s pojedinim državama, bivšim članicama zajedničke države, prije svega Hrvatskom. Naime, tenkovi koji su isporučeni Kuvajtu, a koji se sada moderniziraju, kooperantski su proizvod Đure Đakovića iz Slavonskog Broda i srpskih tvrtki. Ova činjenica se može sagledati u kontekstu nove-stare političke i ine ljubavi između Zagreba i Beograda, što znači da su hrvatski nacionalni interesi podčinjeni onim regionalnim odnosno srpskim.
Usporedimo li hrvatske izvozne rezultate sa srbijanskim vidimo da je hrvatska gospodarska diplomacija kao i politika u potpunosti zakazala: članstvo nam nije donijelo očekivanu ekonomsku korist, a od Amerikanaca nismo uspjeli ili znali ishoditi zeleno svjetlo za vojne poslove (dobar primjer jest posao izgradnje patrolnih brodova za Libiju koji nije realiziran pa je umjesto Hrvatske uskočila Francuska).
A što ćemo dobiti od članstva u EU osim starog i prepakiranog mesa?
| Komentari |
|
