Tuđmana možemo voljeti ili mrziti. Možemo mu pripisivati zasluge ili osporavati ih. A možemo biti i jednostavno indiferentni prema njegovoj osobi. Međutim, stavljati njega i vrijeme njegove vlasti u kontekst totalitarnih sustava jest krajnje zlonamjerno ili pak pokazatelj nečijeg neznanja.
Nažalost, prečesto novinari, ali i 'intelektualci' rade upravo to: Tuđmana spominju u kontekstu totalitarizma. Upravo se to dogodilo u emisiji Puls nacije emitiranoj 02.05. u čijem uvodnom dijelu su spomenuti totalitarni sustavi da bi tijekom emisije voditelj i urednik Branimir Bilić, vrlo nevješto (a možda i nesvjesno što opet ukazuje na neznanje i/ili nepripremljenost) upleo Tuđmana, generale i Haag. Naravno, predstavnici nevladinih udruga, poput Zorana Pusića, jedva su dočekali taj trenutak, kako bi povezali totalitarizam s Hrvatskom tijekom 90-tih godina prošloga stoljeća.
Što je totalitarizam?
Totalitarizam kao oblik vladavine možemo reducirati na pet bitnih obilježja. Prvi je prijelaz od države koja se temelji na zakonima u policijsku državu. Vladavina zakona znači pretpostavku u korist građanskih prava, a protiv državne prinude. U totalitarnoj državi ta je pretpostavka obrnuta.
Drugi faktor je prijelaz od raspršene vlasti u koncentraciju vlasti totalitarnih režima. Ta koncentracija može se razlikovati po formi i po stupnju. No, ni u kojoj totalitarnoj državi nema mjesta za različite liberalne načine raspodjele vlasti kao što su to dioba vlasti, federalizam, funkcionirajući višepartijski sustav, dvodomni sustav, itd.
Treći element je postojanje monopolističke državne partije. Partija je instrument koji pruža snagu za kontroliranje države i društva te učvršćuje totalitarne elemente društva u jednu cjelinu. Osim toga partija je jednostavno posljedica tzv. masovnog društva. Kako totalitarni režimi gotovo bez iznimki nastaju unutar i protiv demokracija, totalitarizam mora poprimiti izgled demokratskog pokreta i zadržati ga čak i nakon dolaska na vlast
Četvrti element je totalitarna kontrola nad društvom. Društvo se više ne razlikuje od države; ono je totalno prožeto političkom vlašću. Kontrola društva, koja je sada podjednako važna kao i kontrola nad državom a postiže se sljedećim metodama:
- Princip vođe-time se nameće vodstvo vrha i odgovornost prema vrhu
- Usklađivanje svih društvenih organizacija ne samo u svrhu kontrole nad njima, nego i zato da bi ih država mogla bolje koristiti
- Stvaranje stupnjevane elite - koja vladajućima osigurava unutrašnju kontrolu masa te omogućuje da birokraciju dopuni privatnim vodećim grupama u različitim slojevima stanovništva
- Izoliranje pojedinca – to ne znači samo nametanje masovnih organizacija zbog kojih je pojedinac još više izoliran te se s njim lakše manipulira, nego to podrazumijeva i destrukciju ili barem slabljenje društvenih jedinica utemeljenih tradicijom, religijom ili prirodnim skladom
- Pretvaranje kulture u propagandu – kulturnih vrijednosti u robe
To su ukratko najznačajnije karakteristike najrepresivnijeg političkog sistema. No ne treba zaboraviti ni jednu važnu značajku na koju se totalitarizam oslanja – teror odnosno upotreba nasilja kao stalne prijetnje pojedincu. Moramo, međutim biti oprezni, te totalitarizam ne smijemo jednostavno nazvati vladavinom nasilja. Istina je da takvi režimi ne mogu opstati bez nasilja. No, ne bi mogli ostati na vlasti duže vrijeme bez stanovite identifikacije potlačenih masa sa svojim vođama. Zato je totalitarizam moguć svuda gdje se pojedinca kao razumsko i moralno biće želi ugušiti, kolektivizirati i pretvoriti u inertnu, obespravljenu i neodređenu masu. Svaka osoba je nepodobna tako dugo dok postoji kao individua sa svojim mišljenjem i stavovima. Totalitarni pokreti i njihove vođe znaju koji su temelji apsolutne vlasti – strah i neznanje a te dvije komponente zajedno tvore podlogu za nedodirljivu i bezgraničnu moć. Zato je cilj svake totalitarne propagande stvoriti poslušnu masu – ljude koji ne razmišljaju, već svi jednako slijepo slijede i puštaju da ih se vodi.
Dakle, vidljivo je da niti jedna karakteristika totalitarizma nije primjenjiva na Hrvatsku 90-tih. Tuđman zasigurno nije bio demokrat u punom smislu te riječi i razdoblje njegove vlasti ima niz propusta i promašaja (ne treba zaboraviti i zanemariti činjenicu da je to razdoblje rata i poraća) ali isto tako nije bio diktator i Hrvatska nije bila totalitarna država.
Osim što su neistinite, takve tvrdnje su i politički opasne: nakon kvalifikacije Tuđmana kao diktatora i Hrvatske kao totalitarne države, srušena je i posljednja prepreka u izjednačavanju uloga Hrvatske i Srbije tijekom 90-tih godina prošloga stoljeća. Jer, kako jedna diktatorska/totalitarna država, sa svim svojim negativnostima, može biti žrtva agresije?
I evo nas opet u žikinom kolu na zadovoljstvo mnogih u Hrvatskoj i izvan nje. Nažalost.
| Komentari |
|
